Na ovaj svijet me donio sveti Dimitrije znatno ranije nego što piše u mojim dokumentima, a piše da sam se rodio 19.10.1941. godine u nevesinjskom selu Luci, od oca Mila i majke Božice. Smrt me je srela prije nego što sam prohodao, naime ustaše su mi ubile oca dok je nosio mene u naručju tako da je očeva krv poškropila moje lice i danas ta krv stoji na mome licu.
U Luci sam završio osnovnu školu, osmogodišnju u Nevesinju, gimnaziju sam završavao pomalo svugdje jer su me često izbacivali iz škole, malo u Mostaru, malo u Stocu, malo u Gacku. Moje gimnazijsko ludovanje je vezano za Vladimira Nastića i Miladina Kovačevića, ovog prvog su izbacili iz Pedagoške akademije a ovaj drugi se sam izbacio iz Mostara i osvanuo u Beogradu kao Jakob Grobarov, boem i pjesnik, koji je doduše objavio sabrana djela ali sebe izgleda nikada nije sabrao do kraja.
U gimnaziji sam počeo pjevati, kako pjevati nego kukati jer sam rano počeo kopirati narodnu tužbalicu i crnu kukavicu. Za divno čudo jedna od tih ljubavnih pjesama je ušla u jednu antologiju koju je načinio jedan novosadski pjesnik.
U Sarajevu sam završio Filozofski fakultet a postdiplomske studije na Internacionalnom studiju u Zagrebu. Radio sam u Sarajevu i Mostaru kao profesor u istim onim školama odakle su me kao nepodobnog izbacivali. Vjerovatno nijesam skrojen i sašiven kao sluga više sam hajduk nego ugostitelj. Pritvarali su me i zatvarali i imao sam tu sreću da šest mjeseci timarim i hranim štićenicu državne bezbjednosti, kučku Franja Kraljevića tada saveznog sekretara za unutrašnje poslove, gdje sam samo još više utvrdio lajanje. Zato bi moju biografiju mnogo bolje napisali čuvari Jugoslavije» naročito izvjesni «Riđan» koji je bio zadužen da me prati i denucira, pa ako otvorite knjigu koja se nedavno pojavila «Čuvari Jugoslavije» vidjećete koliko sam pomno čuvan.