Autori Zavičajne zbirke


Nedeljko Žugić
 

Nedeljko Žugić je rođen 20. januara 1952. godine u Olovu, gdje je završio osnovnu školu, a srednju i visoku u Sarajevu.
Objavio je romane “Samoubica objašnjava svoj slučaj”, ’’Sjenke’’ i ’’Roman o Ivani’’, drame “Uzlazno padanje i “Ode, a da nije poginuo” i zbirke pjesama “Baštinski dar”, “Molitva za mrtve”, “Sarajevo”, “Romanijski soneti”, “Ona koje ima”, "Pjevljive priče" (za djecu), ''Očevim jezikom'', ’’Izabrane pjesme’’ i ''Viđenje unaprijed – život na brisanom prostoru''.
Za poeziju i prozu je nagrađivan.
Zastupljen je u Antologiju srpskog pjesništva.
Živio je od 1968 do 1995. godine u Sarajevu, a sada živi na Palama.
Radio je u ''Energoinvestu'', Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva, a sada radi u JPŠ ''Šume Republike Srpske'' kao glavni i odgovorni urednik Informativno-stručnog lista ''Šume''.
Osnivač je Udruženja za Informativno-kulturnu djelatnost “Sveti Sava” i Književnog fonda “Sveti Sava”. Objavio je četrdeset i pet knjiga drugih utora.
Piše filmske scenarije.
Istražuje sociološko-psihološke fenomene i pojave.
Objavljuje traktate jasne do bola: ''Kolektivna smrt naroda'', ''Čovjek je uzrok haosa'', ''Ko je grobar Srba u BiH'', ''Kome treba ovakva policija'', ''Nepotpisani pečat istine'', ''Šumska mafija pustoši šume'', ''Rat protiv Srba filmskom industrijom'', ''Neka književnika makar nikome ne trebali'', ''Sebi fabrike – narodu višak nemanja'', ''Nestala je krivina udesno'', ''Infektivan jezik mržnje'', itd.

 

              Iz ''Romana o Ivani'' 
 

Ti si u prizivu ljubavi kraljica neba u kojoj kuca srce prastarog djeteta vremena.
Ja sam simbol junaka koji je očistio dušu od zemaljskih zala, tako da u meni nema više ni primisli zle.
Tvoja snaga je vezana za tvoju kosu, koja se, kako sam već rekao, zamrsi od mojih misli.
Kada si se rodila, kaže tvoja majka, zakopali su pupčanu vrpcu pod trešnju ranozrelicu. Otac je okopavao i torio triješćem sa drvnjaka. Plodovi, kao tvoje riječi, zanose  slašću.
Dok smo išli stazom traganja za ljubavlju, nailazili smo na mnoge koje odvode od nje.
Živjeli smo u besmrtnosti trenutaka.
Vrijeme je da se vežemo tako da možemo da letimo. Prije nego što to učinimo, varnicom riječi osvijetliću košulju jezika, koju smo zajedno krojili.
Naš najintenzivniji misaoni motiv je priroda, u kojoj otkriva­mo dublji smisao života i ljubavi između čovjeka i žene. Tako je naša percepcija, kao elementarni oblik spoznaje, pojačana. Ona je, u stvari, naš osjećaj­nočulni orgazam sa prirodnim silama, u želji da dođemo do elementarne spoznaje o smislu života, jer ne možemo da živimo, a da ne znamo zašto. Od toga se ne uzbuđuje, već raduje priroda. Život je napisana ili nenapisana knjiga prirode. Umjetnost uzdiže na nivo percepcije da je čitamo, bilo da je vidljiva ili nevidljiva.
U nama živi, samo riječima opisiv simbol želje, kao bezoblična sila duše, koja nema pukotine između razdvajanja i spajanja.
Približili smo se cilju koji  više ne izmiče. Pobijedili smo silu zemljine teže i možemo lebdjeti. Uložili smo mnogo truda, uživajući u traženju, u želji da drugi uživaju u onome što smo stvorili.
Osvrćem se, gledam nebo iznad kojeg je zlatni sjaj sunčanog zalaska. U danu koji će doći, moje misli zadržavaju se u bijeloj sjenci oblaka.

U meni struji sjenka budućih dana!