Autori Zavičajne zbirke


Đuro Svrdlin
 

Pedagog i publicista Đuro Svrdlin rođen je 1930. godine u Žitomisliću, kod Mostara.
Učiteljsku školu završio je u Mostaru, višu pedagošku školu u Beogradu i studij pedagogije u Beogradu 1959. godine.
Magistrirao je 1975. godine, a doktorirao 1983. godine na Filozofsom fakultetu u Sarajevu.
Radio je kao učitelj, nastavnik i profesor. Skoro dvadeset godina bio je profesor pedagogije na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Dvanaest godina bio je prosvjetni savjetnik u Republičkom zavodu za školstvo BiH u Sarajevu. Kao profesor (honorarni) radio je četiri godine na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Srpskom Sarajevu.
Objavio je u stručnim časopisima i zbornicima desetinu radova o pitanjima nastavno-vaspitnog rada, o obrazovanju nastavničkog podmlatka, o stručnom usavršavanju nastavnika, o radu školskih pedagoga i dr. Izradio je nekoliko studija koje su objavljene (o vaspitanju u srednjoj školi, o direktoru škole, o prosvjetno-pedagoškoj službi i dr.).



Objavljene knjige:
- «Pedagog u našoj školi – Prilog metodici i organizaciji rada» (Beograd, Učiteljski fakultet, 1998.),
- «Razgovori o vaspitanju djece» (Beograd, «Svet knjige», 1999),
- «Novo i staro u vaspitalju» (Sarajevo, autorovo izdanje, 2000),
I drugo izdanje te knjige, 2003. ( Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo),
- «Mladi nastavnik – njegovo obrazovanje i početak rada» (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2002),
- Žitomislić – Iz prošlosti sela i manastira», (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2004),
- «Pamtio pa zapisao – Sjećanja jednog pedagoga», (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2005).
- «Radost i strah u zavičaju», 2007.
Bio je prisutan u stručno- naučnim krugovima nastavnika BiH (objavljeni radovi, učešće na naučnim i stručnim skupovima, učešće u stručnim komisijama za izradu programa, recenzije i dr.).
Bio je član redakcija listova i časopisa, duže vrijeme i glavni i odgovorni urednik časopisa «Porodica i dijete» u Sarajevu.

 

 

Đuro Svrdlin
Iz djela «Žitomislić iz prošlosti sela i manastira»



1. Vijekovi sela i manastira

Kako to često biva i život ovog sela prolazio je između onog što su njegovi žitelji željeli i o čemu su sanjali i onog što je bila gruba stvarnost. Bilo je mnogo više onog što se zbivalo mimo želja, mnogo manje onog što se ostvarivalood onog što se željelo.
Ovo selo je pratila sudbina manastira i obrnuto: zajedno su trajali i suočavali se sa izazovima vremena, zajedno sticali važnost, onda i stradali. To se dešavalo za vrijeme turske vlasti, potom austrijske, nastavljalo se za vrijeme prve Jugoslavije, za vrijeme ustaške strahovlade i opet u Jugoslaviji.
Naše selo mnogi su nazivali Manastir, po našem manastiru, a ne Žitomislić.
U okolnim selima naše ljude znali su kao «manastirce» (ili po starinski namastirce). I oni sami, naši ljudi, nerijetko su za sebe govorili da su manastirci. Nije im to smetalo, naprotiv, oni su se i ponosili tim imenom, čak su i pjesme o tome pjevali.
Ovom dolinom u koju se smestilo naše selo nisu išli glavni putevi. Manastir je bio sklonjen, bio je bez zvonika i skoro neprimjetan dok mu se ne priđe bliže. Svuda okolo dosta šume, on je umnogome opstajao zahvaljujući i tome i vijekovima je vršio svoju misiju...