Autori Zavičajne zbirke


Vladimir Nastić
 

Vladimir Nastić je rođen u Odžaku kod Nevesinja, 1934. godine. Nižu realnu gimnaziju je završio u Nevesinju, Učiteljsku školu u Mostaru, a Višu pedagošku i Filozofski fakultet, odsjek istorije u Sarajevu.
Do sada je objavio knjige poezije: «Sam u kamenu», «Zvezda u senci», «Gorke pesme», «Pesme pokajnice», «Blagovesti», «Kad se s proljeća oglasi kukavica», Izabrane pjesme «Poezija», «Ispod busenja», «Ledene kaplje», «Štake», «Kad grobovi niču», «Legenda o polju», «Uzalud jecaju zvona», Zbornik pjesama: Srbinje «Sunce u stopalima» (priredio), Izbor poezije «Gluve stope». Proza: «Simatovi budni snovi», «Sve što oko vidi», «Mrtve se pomiču sjene», te roman za djecu «Tako smo rasli» i zbirku priča za djecu «Imamo, imamo – vuka». Zastupljen u «Savremenoj književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine», «Dječija književnost naroda i narodnosti BiH».
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva mu je objavio Izabrana djela u četiri knjige. Posljednja objavljena knjiga mu je zbirka poezije «Ovdje žive mrtvi» u izdanju Matične biblioteke Istočno Sarajevo.
Vladimir Nastić živi na Dobrinji, nadomak Istočnog Sarajeva.

 

 

 

Vladimir Nastić
Iz autobiografije

U kući se opet pričalo o ratu. Novim užasima. Oca su mobilisali kao rezervistu u Boki Kotorskoj. Čuo sam od kume Soke Čolo koja je sa svojim mužem Savom držala dućan i jedini imali radio na baterije, da su Nijemci bombardovali Beograd. Soka je glasno plakala. Te godine trebao sam se upisati u prvi razred osnovne škole. Ni jedan od mojih vršnjaka nije se upisao. Škola je bila zatvorena. Jednoga jutra u selo banuše naoružani ljudi u crnim uniformama i sa latiničnim «U» na kapama. Mnogi od njih bili su pijani. Otac se preko brda vratio iz rezerve i sa sobom donio pušku. «Komunisti», kaže, «rekli da treba čuvati oružje». Upadoše trojica ustaša pred našu kuću. Moj stric, sakat u jednu nogu, tesao je letvu za ogradu. Priđe mu crnokošuljaš i bez riječi udari ga nogom. Sric se preturi preko cjepala, ništa ne izgovori. «Gdje si sakrio oružje?» pita. «Nisam bio u vojsci, vidite da sam sakat», promuca stric. «Kako ti je ime?», pita ustaša. «Novica», veli stric. «A kako ti je bratu ime?» «Marko.» «A Marko, taj nam treba.» «Gdje je, zovite ga.» Ustaše satjeraše čeljad u kuću. «Ako ne dođe za pola sata sve ćemo vas spaliti». Zamandali vrata na kući. Stric me pogleda. «Otac je na kolibama, idi kaži da ga traži vojska. Sve mu reci.» Trčao sam i u kolibi zatekao strinu i oca. Pravio je opanke oputare. Kažem da su došli neki vojnici, da su udarili strica i čeljad zaključali u kuću. «Ako ne dođeš spaliće ih.» «Šta ću Mitro», veli otac, «moram ići čeljad će pobiti.» «Ne idi, ubiće te». «Bolje da ubiju mene nego svu čeljad», odgovori otac. Idem. Obuče kaput i stavi kapu na glavu. «Nemoj zavratu, uzmi onu škutorsku. Ti ostani sa strinom», kaže otac...

 

Vladimir Nastić
Iz zbirke poezije «Kad grobovi niču»
 


ZVONA

Muk umjesto zvuka u dubinu tone
blažen vjetar gali posrnule duše.
Ne miruje klatno stalno nekom zvone
u osvitu dana zvijezde se ruše.

Magla grli zemlju smak svijeta
kraj usamljene humke jedna žena jeca.
Zavrnute glave a oštra dlijeta
klešu suva debla gdje ranjenik kleca.

Rese ljeskovine dodiruju rame
uskoro će dan i izlazak sunca.
Umakao hladnom bridu oštre kame
omamljen sakat pored debla bunca.

Prži željezo usijano vrelo
nevinu čeljad kao žita snoplja.
Posivjelo voće otežalo zrelo
od otrovnih strijela i suludog koplja.

Sve poludjelo čovjek zvijer ljuta
gdje god se kreneš krv prokapa nova.
Zavijane staze nigdje puta
tek u mrkloj noći oglasi se sova.

Još se onaj vuče ispod suve grane
krvav kolut sunca nageo da zađe.
Da ga lišće hrani i cijeli rane
da se zrno sreće u nevolji nađe.