|
|
Branko Čučak
Iz zbirke poezije «Ovu bi vodu trebalo okupati»
JAJE UČI KOKOŠKU
Na oba koljena klečeći,
s objema rukama u prsima,
molim te siđi s tog plafona,
među mene. Sve ovdje na podu.
Bilo bi dobro da siđeš s plafona,
bilo bi mudro da siđeš s plafona,
bilo bi dobro i mudro da siđeš s
tog plafona. U temelj.
Padneš li ozgo na me, skrckaćeš
ovu kostobolju,
protrešćeš Fabržeovo jaje, u menzuri
za tamnu mokraću, nefrološke noćne
smjene. I noćne posude posljednjeg
pišanja, prije nego što se oglasi:
«Slava mu»!
Padni ozgo, među mene, s tog plafona.
Meni u temelj.
Prstom si stvorio Adama, a jedna je
varnica bljesnula na svodu.
Neka varnica ostane gdje je bljesnula,
neka Adam ode gdje mu je široko polje,
ali te molim na oba koljena, s obje
ruke u prsima. Siđi s tog plafona, među mene.
U temelj.
Dozvoli da jednom jedno jaje uči kokošku,
te da među mene siđeš, s plafona na pod,
trljajući drvce od drvce, sve dok ne iskoči
vatrica. Da osvijetli i temelj i svod.
Spadni u prvu zapovijest, da ne bi
svjedočili lažno, da ne bi zaiskali
tuđe.
Siđi u jaje da učimo kokošku.
Oba na tlu.
Oba međusobni!
U Sarajevu 11.4.2004.
|
|