ZA GLUVIM STOPAMA
                                            Vladimiru Nastiću

Šta nam zbore tvrde reči?
Gde trag prave Gluve stope?
Možemo li išta reći
Kad se tvoje oči sklope?

Sam, da li si U kamenu?
Pod busenjem dal' si budan?
Otkud tuga na ramenu
I čas ovaj hladan, studan?

Tu sam, brate, lepog čela!
Premda su ti Gorke pesme!
Tu, gde su nam krhka tela
Pa ni jedno ustat' ne sme.

Osetiš li da proleće
Livade i stabla sprema?
A još smrzlo, i boleće,
Jer te s nama više nema. 
 

ZA GLUVIM STOPAMA

Opraštamo se danas od Vladimira Nastića – Čovjeka; od Vladimira Nastića – Pjesnika... i znamo da će sa nama, u isto vrijeme nastaviti da živi i Čovjek i Pjesnik Vladimir Nastić... Vlado, kako smo mu se najčešće obraćali. Trebalo bi ovdje reči: Dragi naš, Vlado. A, jeste i dragi, i naš Vlado... jedan i poseban – onako, visokog čela i prave kičme... Znao je Vlado, sigurno, kad svi pospu, a oživi gluvo doba praćeno Gluvim stopama – koliko košta uspravan hod i nesaginjanje pred kamama i onim silnim izmima – fašizmima i komunizmima – koji ni srpskom tijelu, ni srpskoj duši nisu dali da zacijeli, da preboli pogrome i jame.
Vladimir Nastić, književnik, rodoljubivi pjesnik, „istinski Šantićev potomak“, kako ga je precizno vidio prof. dr Ranko Popović, stvarao je i stvorio svoju prozu i poeziju u kamenu, koji, gle čuda, rađa i pjesmom i jaukom, dobrim darom, i jalovom nadom. Noseći sa sobom kosovske motive, seobe i diobe, ratove i zbjegove – izmičući pred zvjerovima, Vladimir Nastić je dao svoju poeziju i prozu, da traje i da se ne zaboravi. Pored svoje, nastićevske, i nekada jesenjinovske duše, ubaštinio je kôd čitavog srpskog bića.
Neću vam govoriti o tome koliko je vremena Vladimir Nastić provodio u Matičnoj biblioteci – a, provodio je mnogo. Dolazio je najmanje jednom sedmično... Reći ću tek da je u posljednje vrijeme rjeđe bio sa nama – „zbog“ ružna vremena, velike zime i snijega, i da je nagovijestio svoj prozni rukopis koji treba da se „uredi“ i „prečita“ još jednom – i, da se objavi. To su posljednje vijesti o njegovom stvaralačkom radu.
Pjesnik nema smrtnu dušu. Znajući to, sigurna sam da će Vladimir Nastić, poeta i književnik, biti sa nama dugo, i poslije nas. Meni još, dragi Vlado, ostaje u ovom času da ti kao dobar vojnik salutiram u ime Matične biblioteke, u svoje lično ime i kao sekretar „Prosvjete“ Istočne Ilidže i Istočnog Novog Sarajeva, nastojeći da tvoj dragi lik, ponosan i uspravan, sačuvamo za sva vremena.

Miljevići, 13.3.2010.
Marijana Petronić