IN MEMORIAM
(Radoslav Samardžija 1953-2009)

Prošlo je samo četrdeset dana otkako se oprostismo od našeg prijatelja, pjesnika Branka Čučka, a meni, ponovo, dragi moj Rade pripade teška i bolna dužnost da se oprostim od tebe, još jednog velikog pjesnika i našeg iskrenog prijatelja.
Evo, pratimo među zvijezde, gore na nebo da bdije nad nama još jednog poetu, još jednog boema, kome ovozemaljska blaga nisu bila naklonjena, ali mu je zato svevišnji podario ogroman poetski talenat koji je on doveo do potpune zrelosti.
Radoslav Samardžija je rođen u Grabu kod Trnova 1953. godine i već kao mladić počeo je literarno stvaralaštvo objavljujući u svim tada vodećim časopisima, a onda dolazi rat i odnosi njegovu kuću i sa njom njegove rukopise. Govorio je da mu je žalivije rukopisa nego kuće.
Ipak, uspio je objaviti zbirke pjesama «Govorim srpski», «Marko Kraljević i televizor», «Poslijeratna idila» i dobio je niz pjesničkih nagrada, kao i za knjigu pjesama «Djeca nisu ovce», ali je taj rukopis izgubljen i nažalost nikada nije pronađen.
Shvatajući ovaj svijet i ovu zbilju više kao ludnicu nego kao domaćinsku kuću, ti si Radoslave najradije pjevao djeci i preživljavajući sa njima, a u svojim stihovima, prve ljubavi, prve jedinice i petice, prve radosti, ali i prva razočarenja.           

Ali, kad si zapjevao iz dna duše opomenom ovim starijim i luđim, kad si shvatio da je stvarnost više močvara nego livada, već je rat bjesnio ovim prostorima, a ti kao svaki Srbin, odgojen u duhu pravoslavlja krenuo si da braniš baš tu nejač kojoj si pjevao. Časno si i taj dug prema otadžbini odužio, ali ona ostade dužna tebi.
I ti si okušavao, kao i veliki Branko Miljković, da odgovoriš na pitanje «da  li će sloboda znati da pjeva, kao što su sužnji pjevali o njoj», a ti odgovori se nalaze u tvojoj poeziji.
«Sad kad je svet postao ludnica/ U kojoj nam vežu jezike i ruke/ Ko još sme za tragom Romanijskog Svica/ Da podbode konja gori u hajduke?» Tako si ti pjevao i govorio da «i kad se zbrajamo opet neko fali» i da «naši životi oko smrti u sve užem krugu uzaludno beže».
Tako jednostavnim, a tako velikim riječima, osim djeci, pjevao si boemiji, kafani, društvu, prijateljima. Kafana je bila zamjena za izgorjelu rodnu kuću, za izgubljeni zavičaj.
«Šta će kafana kad jednog dana jedna stolica ostane prazna». Ništa moj Radoslave. «Koje li divote kad piju pjesnici». Evo, istina je i snegovi se tope, i žene kleče, i pukovnici skidaju kape, i crveno slovo sa kalendara pjeva. Ti si znao kako je to kad pjesnici piju i da nema posljeratne idile, da idile nema i da fatamorgana koju su izmislili umjetnici.
Šta nam ostaje na kraju, kada i tebe ispraćamo Bogu na istinu, nego da se nadamo da ćeš i gore među zvijezdama, ali i među oblacima, sjediti za kafanskim stolom i pisati stihove.
Mi smo još dole prikovani za zemlju, gdje ćemo popiti za pomen tvoje čiste pjesničke duše i reći: «Neka nam živi pjesnička glava šta će kafana bez Radoslava»!
U ime našeg drugarstva, u ime poezije, neka ti je vječna slava i neka je pokoj tvojoj boemskoj duši. 

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                  Nedeljko Zelenović